Potresna ispovest Amira Šečića kojeg je majka ostavila u porodilištu, a on svoj život pretočio u knjigu koja govori o njegovom životu i svim patnjama kroz koje je prolazio
Priča Amira Šečića iz Tuzle nije od onih koje možete da čujete, a da brzo zaboravite, ova je jaka, snažna i zaboli, čak i one koji ne dele njegovu sudbinu. Nije svaka žena majka, samo zato što rodi dete, u to smo se uverili kad smo pisali oVeri koja je ostavila troje dece majci i otišla na odmor sa novim dečkom.
Amirova priča je nešto drugačija. Možda zbog toga što ne zna zbog čega je otišla njegova majka, zbog toga što na stotinu njegovih pitanja, nikad nije dobio odgovor. Njegov život nije počeo s ljuljanjem u majčinom naručju, već s tišinom trećeg dana, kada ga je majka ostavila u porodilištu. Otac Ibrahim nije dočekao da ga upozna. Od tada, Amir je rastao u domu, među zidovima koji su znali sve dečije tuge, ali nisu mirisali na dom.
Bez ičijeg zagrljaja kao sigurne luke, bez ruke koja bi ga povukla kad posrne, Amir je naučio da se podiže sam. Nije tražio krivce, tražio je smisao. I kada ga nije mogao naći među ljudima, potražio ga je među rečima.
Danas, taj mladić ne priča svoju priču da bi izazvao sažaljenje. Napisao ju je da bi prekinuo ćutanje – ono koje predugo traje u životima onih koji odrastaju bez oslonca. O svom životu je napisao knjigu. Njegova knjiga nije vapaj, nije optužnica, već precizna beleška o detinjstvu koje nije imalo ni oblik ni miris doma, ali je, uprkos svemu, rodilo pisca.
Ostavljen u domu odmah po rođenju
Iako je rođen u Tuzli, Amir vuče korene iz Srebrenice. Začet tamo, a ostavljen odmah po dolasku na svet, nije imao priliku da upozna ono što mnogi uzimaju zdravo za gotovo – ljubav majke i sigurnost doma. O svom poreklu i traženju identiteta piše otvoreno, bez zadrške.
Imali smo priču Sare koju je majka ostavila u garaži odmah po rođenju, ali je kod nje epilog priče bio drugačiji.
„Falila mi je uvek ljubav i egzistencija koju bi trebalo roditelji da mi obezbede“, priznaje Amir. „A onda sam odlučio da napišem ono što me najviše bolilo i tištilo – kada vidim da današnja deca ne poštuju svoje roditelje, iako su im dali sve. Dali su im život. A meni je život dao samo jedno – želju i potrebu da se osvetim, ali na svoj način. Moja osveta je bila – papir i olovka.“
Kad je odlazio s majčinog praga rekao je da će da joj se osveti, možda je ta žena živela u strahu, možda ni tada nije imala sluha za njegove reči, kao što nije imala ni kada se rodio. Njemu više nije bilo važno, jer je Amir kao punoletna osoba odlučio da se sam pobrine za svoj život.
Majka koja nikada nije pružila emociju
Kao dete, Amir je znao samo da je majka odustala od njega. Iako je kasnije u životu pokušao da obnovi kontakt, emocija s njene strane nikada nije postojala. Njihovi pokušaji razgovora uvek su se završavali bez rezultata.
„Pokušali smo da sklopimo jednu priču – spoj mog i njenog doživljaja svega što se desilo. Ali nikada nismo uspeli. Ili bi ona odustala, ili ja. I tako smo ostali svako sa svojom istinom.“
Najbolniji trenutak dogodio se na njegov 18. rođendan. Otišao je na vrata svoje majke, želeći da proveri – zna li bar kada joj je sin rođen.
„Rekla je da je taj dan za nju sasvim običan i da ne zna zašto sam došao. To me slomilo. Tada sam i odlučio da više nikada neću otići kod nje.“
Istina je, kako kaže, da je čekao da bude punoletan. Ne da bi preuzeo neke pravne odluke, već da bi se uverio da li on svojoj majci treba barem sada kad je odrasla osoba, jer je evidentno da joj nije trebao kao dete. Još jedno razočaranje, ali i novi početak. Na sve to što je imao sa majkom stavio je tačku.
Pitanje bez odgovora: Zašto me je ostavila?
U domu je proveo detinjstvo do svoje petnaeste godine. Nikada nije dobio konkretan odgovor zašto ga je majka ostavila. Vaspitači su ga pripremali za život, ali pravu istinu niko nije znao ili hteo da kaže.
Jedina poruka koju je dobio preko osoblja doma bila je:
„Imaš svoj put i treba da ideš njim.“
Kada je napustio dom, život je postao još teži. Izgubio je sigurnost, tri obroka dnevno i ljude koji su, koliko su mogli, brinuli o njemu. Sa samo 17 godina, otišao je u Nemačku da radi.
„Tad sam prvi put spoznao pravu borbu. Previše bola, previše suza, previše nepravde. I odlučio sam da napišem knjigu. Da izbacim sve iz sebe. Da to bude moj način da se izborim sa prošlošću.“
Amiru je to pošlo za rukom. Kaže da se mnogo “pročistio” nakon što je napisao knjigu, a osim što je želeo da pretoči sve na papir imao je i misiju – da mladim ljudima stavi do znanja da trebaju da cene ono što imaju – a to je zdrava porodica.
Knjiga kao terapija i svedočanstvo
Amir je napisao knjigu o svom životu ne da bi se žalio, već da bi pružio glas onima koji ga nemaju. Njegova priča je poziv na saosećanje, ali i na razumevanje – posebno među onima koji olako zaboravljaju koliko su roditeljska ljubav i toplina dragoceni.
Njegov put bio je trnovit, ali nije izgubio nadu. Naprotiv, kroz sve što je prošao, postao je snažniji – i odlučan da nikada ne zaboravi ko je bio, ni šta je sve preživeo. Danas, njegove reči imaju težinu – jer dolaze iz srca koje je naučilo da kuca bez ičije pomoći.