Sin mu je iz Nemačke slao hiljade evra da naprave vilu u selu. Starac je umro u maloj letnjoj kuhinji, željan sina, a ne fasade

U jednom selu nedaleko od Kalesije, uzdizala se kuća kakve nije bilo u tri kantona. Tri sprata, fasada boje breskve, ograda od “rostfraja” koja je sijala na suncu kao ogledalo, i dva betonska lava na kapiji koja su čuvala ulaz. Bila je to kuća Damira, uspešnog građevinara iz Minhena. Ali u toj kući, u tih petsto kvadrata mermera i skupog namještaja, nije živeo niko. Roletne su bile spuštene, a na video nadzoru se videla samo pustoš.

Pravi život se odvijao deset metara dalje, u maloj, staroj letnjoj kuhinji sa krovom koji je prokišnjavao. Tu je živeo Damirov babo, Ibro. Ibro je bio starac suvonjavog lica, sa beretkom koju nije skidao ni u kući. Ibro nije hteo u novu kuću. A i da je hteo, nije smeo. “Babo, nemoj da mi prljaš parket u dnevnoj, to je hrastovina prve klase, hiljadu eura kvadrat,” govorio bi mu Damir preko Vibera. “Imaš tu svoju kućicu, šta ti fali? Grijanje sam ti uveo, plazmu sam ti kupio. Uživaš ko beg.”

Ibro bi klimao glavom ispred ekrana telefona, trudeći se da sakrije drhtaj u glasu. “Jeste, sine, jeste. Sve je lijepo. Najljepša kuća u selu. Svi se okreću.” Ali čim bi se ekran ugasio, Ibro bi ostajao sam sa tišinom. Gledao je u tu palatu ispred sebe kao u spomenik. Nije mu trebala plazma. Nije mu trebalo grijanje na dugme. Trebalo mu je da neko otvori ta blindirana vrata. Trebalo mu je da se čuje dječija graja, a ne samo zujanje kamera.

Komšije su prolazile i dobacivale: “Blago tebi, Ibro, kakvog sina imaš! Šalje pare, napravio ti dvorac!” Ibro bi se nasmijao onim svojim krnjim osmijehom i rekao: “Dobar je Damir, dobar…” A u sebi je mislio: Džaba dvorac, komšija, kad u njemu nema duše. Hladan je ovaj mermer, ledi kosti. Svakog ljeta Damir bi došao na dvije sedmice. Te dvije sedmice kuća bi blještala, muzika bi svirala, janjci bi se okretali. A onda, čim bi Damir sjeli u svoj crni Audi i vratili se za “Njemačku”, mrak bi ponovo progutao imanje.

Jedne hladne novembarske noći, Ibru je steglo u grudima. Jaka bol, kao da mu je neko stege stavio na srce. Pokušao je da dohvati telefon da pozove sina. Ruka mu je klonula. Pao je na stari sećiju u letnjoj kuhinji, gledajući kroz prozor u onu veliku, mračnu kuću koja je stajala prekoputa, savršena i prazna. Našli su ga dva dana kasnije. Komšinica je videla da dimnjak ne dimi. Umro je gledajući u sinovljev ponos, smrznut i sam.

Damir je stigao iz Minhena za manje od deset sati. Vozio je kao lud, ali smrt je bila brža. Kada je njegov crni “Audi” uleteo u dvorište, dženaza je već bila zakazana. Selo se okupilo. Ljudi su tiho pričali, gledajući čas u Damira u skupom odelu, čas u onu malu letnju kuhinju gde je ležalo telo njegovog oca. Damir nije ušao u svoju vilu. Nije imao snage. Ušao je pravo u tu malu, zagušljivu prostoriju gde je Ibro proveo zadnje godine.

Mirisalo je na duvan, ustajali vazduh i jaku tursku kafu. Na stolu je još uvek stajala neoprana fildžan-šolja i kutija “Drine”. Damir je seo na očevu sećiju. Osećao je stid. Osećao je kako ga zidovi te male sobe pritiskaju više nego sav onaj beton u Minhenu. Dok je sklanjao očeve stvari, ispod mušeme na stolu pronašao je jednu staru svesku sa tvrdim koricama. Bila je to Ibrina “evidencija”. Ibro je tu nekad pisao kad proda tele ili kupi brašno. Ali zadnjih stranica nije bilo brašna.

Damir je otvorio svesku. Rukopis je bio drhtav, pisan onom tintom koja se razliva. “20. oktobar. Danas je Damir zvao. Kaže kupio je nove lustere za dnevnu sobu. Platio ih 2.000 eura. Kaže ‘Babo, nek sija’. Rekao sam mu da je lijepo. Slagao sam. Meni je mrak, sine. Šta će mi lusteri kad nema ko pod njima da sjedi?” Damir je progutao knedlu. Okrenuo je list.

“15. novembar. Komšija Meho jutros pio kafu sa svojim sinom Asimom. Asim radi u tuzlanskoj pekari, nema para, vozi starog golfa. Ali sjede njih dvojica, smiju se, Asim mu donio burek. Gledam ih preko ograde i plačem. Dao bih sva ova tri sprata, i ogradu od rostfraja, i onog lava na kapiji, samo za jedan takav burek sa mojim Damirom. Ali Damir gradi. Kaže ‘Babo, sve je to za tebe’. Nije za mene, sine. To je za svijet. Meni trebaš ti.”

Suze su kanule na papir. Damir je jecao, gušeći se u sopstvenom uspehu. Izašao je napolje. Pogledao je u svoju kuću. Ogromna, prelepa, osvetljena senzorima koji su se palili na njegov pokret. Izgledala je veličanstveno. I izgledala je mrtvo. Shvatio je da to nije kuća. To je bio mauzolej. Spomenik njegovom egu i njegovom odsustvu.

Posle dženaze, Damir je zaključao veliku kuću. Spustio je roletne do kraja. Nije hteo da vidi taj mermer. Proveo je noć u letnjoj kuhinji, na očevoj staroj sećiji, pokriven jambolijom koja je mirisala na Ibru. Ujutro je okačio tablu na kovanu kapiju: “PRODAJE SE”. Ljudi su se čudili. “Što prodaješ, bolan, Damire? Tolike pare si uložio!” Damir ih nije ni pogledao. Seo je u auto i rekao tiho, više za sebe: “Uložio sam u kamen, a izgubio čovjeka. Ko hoće nek živi u hladnjači, ja više neću.”