Rođaci je šutirali sa groba, a ona im spasila nasledstvo

Baka Stana je živela na kraju sela, u maloj kući od blata i cigle, obrasloj u bršljan. Nikoga nije imala osim jedne sive, čupave mačke koju je zvala prosto – Siva. Siva nije bila obična mačka. Našli su je polusmrznutu u snegu pre pet godina, i od tada se nije odvajala od starice. Spavala je na njenim nogama, pratila je do prodavnice, i prela joj kad bi Stanu bolele kosti. Bile su dve usamljene duše koje su jedna drugoj bile sve.

Kada je Stana umrla jedne tihe jesenje noći, Siva je zavijala tako tužno da je probudila komšije. Sahrana je bila skromna. Od rodbine se pojavio samo nećak Dragan, čovek mutnog pogleda i brzih prstiju, koji Stanu nije obišao deset godina. Došao je sa ženom, ne da bi ožalio tetku, već da bi se dočepao kuće i navodne ušteđevine “iz slamarice” o kojoj se šuškalo po selu.

 

Dok su spuštali drveni sanduk u raku, Siva je skočila na njega. Grebala je po drvetu, mjaukala, nije htela da pusti svoju baku u crnu zemlju. “Sklanjaj tu mačketinu!” viknuo je Dragan. Zamahnuo je nogom i grubo šutnuo Sivu. Mačka je odletela par metara, pala u blato, ali se odmah pridigla i ponovo krenula ka grobu. “Marš, dlakava nemani!” gađao ju je grumenom zemlje. “Imaš sreće što nemam pušku!”

Siva se povukla pod jedan čempres i gledala kako zatrpavaju jedinu osobu koja ju je volela. Kad su svi otišli na daću (ručak posle sahrane), Siva je ostala. Legla je na svežu humku zemlje, sklupčala se i nije se micala.

Dragan i žena su odmah otrčali u kuću. Počela je premetačina. “Mora da ima para,” govorio je Dragan, prevrćući dušeke, parajući jastuke, otvarajući tegle s brašnom. “Stara je štedela, nije trošila ništa. Gde je sakrila dukate?” Tražili su satima. Podigli su podne daske. Prevrnuli ormane. Nisu našli ništa osim starih slika i molitvenika. Kuća je bila prazna.

“Prokleta babetina!” besneo je Dragan, šutirajući stolice. “Potrošila je sve! Ili je dala onoj crkvi! Džaba smo dolazili i plaćali sahranu!” Odlučili su da prodaju kuću što pre, makar za tepsiju ribe, i da poseku stari orah u dvorištu jer im je smetao za “bolji pogled” kako bi privukli kupce.

Prošlo je 40 dana. Jesen je prešla u zimu. Siva je i dalje bila na groblju. Seljaci su joj donosili hranu, ali ona je jela malo, tek da preživi. Oslabila je, dlaka joj se ućebala, ali stražu nije napuštala. Dragan je došao ponovo, ovaj put sa motornom testerom, da poseče orah i raščisti dvorište pre nego što dovede kupca.

Kada je upalio testeru i prišao starom, kvrgavom orahu u dnu dvorišta, odjednom se niotkuda stvorila Siva. Iskočila je pred testeru, nakostrešena, sikćući kao ris. “E, sad mi te je dosta!” zarežao je Dragan i ugasio testeru da bi uzeo lopatu da je otera jednom zauvek. Siva nije pobegla. Umesto toga, počela je manično da kopa šapama po zemlji tačno između žila oraha, gledajući Dragana pravo u oči i mjaučući onim istim zvukom kao kad je Stana umrla.

Dragan je video da mačka kopa po nečemu tvrdom. Odgurnuo je Sivu nogom, bacio testeru i zgrabio lopatu. “Sklanjaj se! Tu je! Znao sam da je luda baba tu zakopala!” Kopao je kao pomahnitao. Ubrzo je lopata udarila u metal. DONG! Srce mu je lupalo. Izvukao je tešku, rđavu metalnu kutiju od keksa, zavezanu žicom.

Ruke su mu se tresle dok je kidao žicu. “Zlato… mora da je zlato…” mrmljao je, ne obazirajući se na Sivu koja je sedela pored rupe i mirno ga posmatrala svojim žutim očima. Dragan je otvorio poklopac. Ali unutra nije bilo dukata. Nije bilo ni novca. Unutra je bila samo jedna obična, crvena cigla i debela koverta na kojoj je pisalo: “ZA MOG DRAGOG NEĆAKA DRAGANA”.

Dragan je besno bacio ciglu. Pocepao je kovertu. Unutra je bio papir overen kod advokata. Počeo je da čita, a lice mu je menjalo boje – od crvene do bele.

“Dragi moj nećače. Ako čitaš ovo, znači da si hteo da posečeš moj orah, jedino drvo koje sam volela. Znala sam da ćeš doći samo zbog para. Ali para u ovoj kutiji nema.”

Dragan je zgužvao papir, ali je nastavio da čita, tražeći gde su pare. “Svu svoju ušteđevinu (a ima je dovoljno da se kupi stan u Beogradu) i vlasništvo nad ovom kućom, deponovala sam kod advokata Petrovića. U testamentu stoji samo jedan uslov: Sve nasleđuje ona osoba koja dovede moju mačku Sivu kod advokata – živu, zdravu i nahranjenu. Ako se Sivi nešto desi, ili ako je oteraš, sav novac ide azilu za životinje, a ti ne dobijaš ni ciglu.”

Dragan je ispustio pismo. Pogledao je u Sivu. Siva ga je gledala prezrivo. “Mac, mac…” krenuo je Dragan prema njoj, lažno se smešeći, pružajući ruke kojima ju je do malopre gađao kamenjem. “Dođi čici… dođi lepotice moja…”

Ali Siva nije bila glupa. Zapamtila je udarce. Zapamtila je psovke na grobu. Kada je Dragan skočio da je uhvati, Siva je siknula, ogrebala ga preko nosa i preskočila ogradu. Otrčala je pravo u dvorište prvog komšije, deda Miloša, koji joj je svih ovih 40 dana krišom donosio mleko na groblje dok ju je Dragan terao.

Miloš je stajao na kapiji i sve gledao. Uzeo je Sivu u naručje. Mačka mu je odmah počela da prede i trlja glavu o njegov prsluk. “E, moj Dragane,” rekao je komšija Miloš mirno, češkajući Sivu. “Izgleda da je Siva izabrala svog gazdu. A ti se pakuj iz njene kuće.”

Sutradan su otišli kod advokata. Miloš je poveo Sivu. Testament je otvoren. Miloš je dobio kuću i novac, uz obavezu da brine o Sivi do kraja njenog života. Dragan je dobio zabranu prilaska i tužbu za ometanje posed. A orah? Orah je ostao da pravi hlad, ispod kojeg sada spava Siva, najbogatija mačka u selu, dokazujući da se ljubav ne može iskopati lopatom, već se mora zaslužiti srcem.