Sestra služila oca godinama, braća htjela da je izbace: Oporuka otkrila šokantnu istinu

Dženaza je prošla u tišini, pod olovnim nebom koje je pritiskalo bosanska brda, a jedini zvuk koji je remetio mir bio je zvuk motora dva skupocjena crna “Audija” njemačkih tablica. Senad i Adnan, sinovi rahmetli Salke, stajali su pored mezara u svojim besprijekornim kaputima od kašmira, gledajući na satove, dok je njihova sestra Amra klečala u blatu, grleći očev nišan kao da joj je to jedini oslonac u životu koji joj je preostao.

Amra je izgledala deset godina starije od svoje braće, iako je bila najmlađa. Ruke su joj bile ogrubjele od pranja, cijepanja drva i mijenjanja pelena nepokretnom ocu, a lice išarano borama koje nisu nastale od starosti, već od brige i nespavanja. Dok su njena braća gradila vile po Minhenu i Štutgartu, ona je ostala u oronuloj porodičnoj kući kod Tuzle, žrtvujući svoju mladost, udaju i budućnost da babo ne bi umro sam u staračkom domu.

Nije prošao ni dan, ni ona prva, najteža noć žalosti, a braća su već sjela za stari kuhinjski sto, onaj isti za kojim su jeli kao djeca. Izvadili su telefone, digitrone i papire, dok je Amra kuhala kafu, tresući se od umora i tuge. Senad, najstariji brat, pročistio je grlo i bacio fasciklu na sto, ne gledajući sestru u oči.

“Slušaj, Amra,” počeo je hladnim, poslovnim tonom. “Mi nemamo vremena da se zadržavamo. Adnan i ja smo se dogovorili. Ova kuća je stara, samo troši pare, a zemlja propada. Imamo kupca koji nudi dobru cijenu za plac. Najbolje je da to prodamo odmah, podijelimo pare na tri dijela, k’o što je red, i svako svojim putem.”

Amra je ispustila džezvu. Kafa se prosula po staroj mušemi. “Ali… gdje ću ja?” upitala je tiho, glasom koji je podrhtavao. “Ovo je moj dom, Senade. Ja nemam stan u Njemačkoj. Ja nemam nikoga osim ovih zidova. Ovdje sam oca na rukama nosila zadnjih pet godina dok vi niste ni zvali za Bajram.”

Adnan se ubacio, nervozno paleći cigaretu u prostoriji gdje se nikad nije pušilo. “Pa snađi se, Amra. Mlada si, zdrava si. Sa svojim dijelom para možeš iznajmiti stan u gradu, naći neki posao. Ne možemo mi čuvati ruševinu samo da bi ti imala gdje da spavaš. Mi imamo svoje porodice, svoje troškove, nama te pare trebaju za ulaganja.”

Nije pomoglo ni plakanje, ni molbe, ni podsjećanje na to ko je ocu prao rane. Braća su bila neumoljiva, vođena onom surovom logikom ljudi koji su zaboravili miris svoje avlije. Već su sutradan doveli notara u kuću, spremni da stave potpis na prodaju i izbace sestru na ulicu kao da je stranac.

Notar, stari gospodin sa naočalama na vrh nosa, sjeo je za sto i otvorio debelu, kožnu torbu. Izvadio je zapečaćen koverat na kojem je pisalo “Salkina posljednja volja”. Braća su se pogledala sa podsmijehom – znali su da otac nije imao šta da ostavi osim ove stare kuće i par duluma zemlje.

“Prije nego što razgovaramo o prodaji,” rekao je notar mirno, “dužan sam da pročitam oporuku koju je rahmetli Salko sastavio prije šest mjeseci, dok je još bio pri čistoj svijesti, u prisustvu dva svjedoka i sudskog tumača.”

Otvorio je koverat. U sobi je nastala tišina u kojoj se čulo samo kucanje starog zidnog sata. “Ja, Salko Delić,” počeo je notar čitati, “pri punoj svijesti, ostavljam svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, uključujući kuću, okućnicu, šumu i svu ušteđevinu na banci, isključivo i samo svojoj kćerki Amri.”

Senad je skočio sa stolice, crven u licu. “Molim?! To je nemoguće! Babo je bio senilan! Mi smo sinovi, mi imamo pravo na nužni dio! To ćemo oboriti na sudu!” Adnan je počeo da psuje, udarajući šakom o sto.

Notar je podigao ruku, tražeći tišinu. “Ima još jedna stavka. Stavka broj dva.” Pogledao je braću preko naočala. “U oporuci dalje stoji: Mojim sinovima, Senadu i Adnanu, ostavljam u naslijeđe fasciklu koja se nalazi u gornjoj ladici komode. U njoj se nalaze svi neplaćeni računi za moje liječenje, dugovi za lijekove i potvrde o kreditima koje je Amra podigla na svoje ime da bi mene održala u životu, dok su oni tvrdili da nemaju para.”

Amra je polako prišla komodi i izvadila debelu, plavu fasciklu. Bacila ju je pred braću. Papiri su se rasuli po stolu – stotine računa, opomena pred tužbu, potvrda o minusima. Sve je to Amra plaćala, radeći noću kao čistačica u bolnici, dok su oni slali slike sa skijanja.

“Takođe stoji,” nastavio je notar neumoljivo, “da ukoliko sinovi žele bilo kakav dio kuće, moraju prvo isplatiti Amri svaki fening koji je uložila u ovih pet godina, sa zateznom kamatom, plus platu za njegu nepokretnog lica za 24 sata dnevno tokom 1800 dana.”

Braća su gledala u papire, pa u notara, pa u Amru. Cifra je bila tolika da bi morali prodati jedan od onih “Audija” samo da pokriju kamatu. Sva njihova arogancija, sva sila i moć njemačkih evra istopila se u sekundi pred istinom ispisanom na jeftinom papiru.

Senad je prvi ustao, uzeo kaput i bez riječi izašao iz kuće, ne pogledavši nikoga. Adnan je krenuo za njim, pognute glave, bježeći od sramote koja je pekla više od šamara. Motori su zabrujali i ubrzo utihnuli niz put, ostavljajući za sobom samo oblak prašine.

Amra je ostala sama sa notarom. Prvi put nakon pet godina, sjela je u očevu fotelju, ne kao sluškinja, već kao gospodarica svoje sudbine. Pogledala je kroz prozor u voćnjak koji je sama orezivala. Kuća je bila stara, krov je prokišnjavao, ali je bila njena. I u njoj je, uprkos svemu, ostao miris pravde.