Braća su naterala sestru da se odrekne očevine u njihovu korist a kad ih je stigla nesreća ona im je jedina otvorila vrata

Kada je stari hadži-Ibro preselio na Ahiret, dženaza je bila golema. Došlo je celo selo da isprati poštenog čoveka koji nikom nije bio dužan, a mnogima je valjao. Iza njega je ostalo veliko imanje – plodne njive uz reku, šuma puna bukve i velika kuća na sprat u centru sela. Ostalo je i troje dece: sinovi Tarik i Nedžad, i najmlađa kći Almasa. Dok se pilo šerbet za dušu rahmetlije, braća su već merila imanje pogledima, a Almasa je samo brisala suze, žaleći oca kojeg je najviše volela i pazila do poslednjeg daha.

Četrdeset dana kasnije, stigao je poziv za ostavinsku raspravu. Tarik, stariji brat, okupio ih je u velikoj sobi noć pre odlaska u sud. Bio je to krupan, glasan čovek, koji je voleo da njegova reč bude poslednja. Nedžad, mlađi, bio je tiši, uvek je gledao u brata kao u boga i radio šta mu se kaže. Almasa je sedela u ćošku, svesna običaja koji je u njihovom kraju bio jači od zakona – sestra se odriče u korist braće, da se imanje ne cepa i da “tuđa kuća” ne uzima očevinu.

 

“Slušaj, Almasa,” počeo je Tarik, paleći cigaru i ne nudeći nikog. “Sutra se ide pred sudiju. Znaš kakav je red. Ti se udaješ na jesen za onog tvog Asmira. Ideš u njegovu kuću. Tebi zemlja ne treba, a nas dvojica ostajemo ovde da čuvamo ognjište. Sramota bi bila da se imanje deli na tri dela, postali bismo sirotinja. Očekujem da sutra kažeš da se odričeš svog dela u našu korist. Dobićeš spremu za svadbu, i to ti je dosta.”

Almasa je podigla pogled. Oči su joj bile pune neverice. Nije joj bilo do zemlje, ali joj je bilo do poštovanja. “Ali brate… babo je uvek govorio da smo svi isti. Asmir nema zemlje, podstanari smo. Bar dulum šume da imam, da prodamo za građu, da počnemo kuću…” Tarik je udario šakom o sto. “Ne budi alava! Hoćeš da nam se selo smeje? Da kažu da su Ibrini sinovi nesposobni pa im zetovi oru njive? Potpisaćeš, ili nam nisi sestra!” Nedžad je samo ćutao i gledao u pod, ne smejući da pogleda sestru u oči.

Sutradan, u hladnoj sudnici, sudija je pitao: “Da li se prihvatate nasledstva?” Tarik i Nedžad su u glas rekli: “Prihvatamo.” Kad je red došao na Almasu, u grlu joj je stajala knedla veličine jabuke. Pogledala je u braću. Tarik ju je gledao oštro, preteći, a Nedžad je i dalje gledao u svoje cipele. Drhtavim glasom, gušeći suze, izgovorila je rečenicu koja je zapečatila njenu sudbinu: “Odričem se u korist braće.” Potpisala je papir, a suza je pala na mastilo i razmrljala ga.

Tarik ju je potapšao po ramenu kad su izašli. “Tako se to radi, sestro. Nećeš se pokajati.” Ali pokajala se vrlo brzo. Udala se za Asmira, dobrog ali siromašnog čoveka. Živeli su teško, u jednoj sobici. Kad je došla zima, nisu imali drva. Almasa je otišla do braće da zamoli za par metara drva iz one šume koje se odrekla. Tarik ju je dočekao na kapiji, ne puštajući je unutra. “Drva su skupa ove godine, Almasa. Prodali smo sve. Nema veresije, pa ni za rod.”

 

Otišla je plačući, shvativši da tog dana nije izgubila samo zemlju, već i braću. Godine su prolazile. Tarik i Nedžad su se obogatili, sagradili nove kuće, kupili traktore. Prolazili su pored Almasine udžerice u skupim autima, svirajući u prolazu, ali nikad nisu stali da pitaju kako je, ima li hleba, treba li joj šta. Almasa je rodila dvoje dece i odgajala ih u bedi, ali u poštenju, govoreći im da ujacima nikad ne zameraju, jer “krv nije voda”.

Ali, kako to biva, oteto je prokleto. Sloga između braće trajala je dok je bilo para. Kad su napunili džepove, đavo je došao po svoje. Posvađali su se oko međe, oko one iste zemlje koju su uzeli od sestre. Tarik je tvrdio da je Nedžad ušao traktorom u njegovo, Nedžad je tvrdio da ga Tarik potkrada. Prestali su da govore. Podigli su visoke zidove između kuća. Mržnja je zamenila ljubav, a imanje o kojem su sanjali postalo je bojno polje.

Dvadeset godina posle očeve smrti, nesreća je zakucala na Tarikova vrata. Udarila ga je teška bolest, ona najgora. Ostao je nepokretan, vezan za postelju. Žena mu je umrla godinu dana pre toga, a deca su se razbežala po svetu za svojim životima, šaljući pare ali ne dolazeći. Tarik je ležao sam u onoj velikoj kući, žedan, gladan i prljav. Nedžad, prvi komšija, nije hteo ni da čuje za njega. “Nek crkne,” govorio je Nedžad u selu. “I on je mene hteo da prevari.”

Bila je olujna noć, vetar je lomio grane u onoj šumi oko koje su se otimali. Tarik je ležao u mraku, grčeći se od bolova, moleći Boga da ga uzme. Nije imao ko čašu vode da mu doda. Mislio je o svom životu, o ocu, o bratu, i setio se Almase. Setio se onog dana u sudu. Suze su mu krenule niz lice, slane i gorke. “Bože, naplaćuješ mi dugove,” šaputao je u mrak. A onda, kroz huk vetra, čuo je tiho kucanje na vratima. Kuc-kuc. Pomislio je da mu se pričinjava, da je to smrt došla po njega.

Vrata su se polako otvorila uz škripu koja je parala uši. U sobu je ušla žena, mokra od kiše, noseći u rukama lonac zavijen u krpe i ceger sa lekovima. Tarik je žmirkao, pokušavajući da razazna lice u tami. Kada je prišla krevetu i upalila lampu, video je te poznate oči, iste kao očeve. Bila je to Almasa. Njegova sestra. Ona koju je oterao sa kapije pre dvadeset godina, ona kojoj nije dao ni granu iz šume da se ogreje. Ostarila je, lice joj je bilo izborano brigama, a ruke grube od rada, ali pogled joj je bio blag, bez trunke mržnje.

“Čula sam da si bolan, brate,” rekla je tiho, spuštajući lonac na sto. Nije rekla “gde su ti pare”, nije rekla “gde su ti sinovi”, niti “eto ti tvoje bogatstvo”. Samo je zavrnula rukave, uzela lavor i peškir, i počela da ga briše kao malu bebu. Tarik je osetio kako ga peče sramota, jače od bilo koje vatre. Hteo je da propadne u zemlju, u onu istu zemlju koju je od nje oteo. “Almasa…” jecao je, okrećući glavu ka zidu. “Idi… ne zaslužujem da me gledaš. Ja sam tebe ostavio bez hleba, ja sam te izbrisao…”

“Ćuti, Tarik,” prekinula ga je, prinoseći mu kašiku tople supe ustima. “Krv nije voda. Ti si mene možda izbrisao iz papira, ali iz srca nisi mogao. Mi smo od jedne majke i jednog oca. Dok sam ja živa, nećeš ležati gladan i žedan, pa makar mi nikad ništa ne dao.” Te reči su ga slomile. Plakao je onaj gordi Tarik, onaj silnik pred kojim je selo drhtalo, plakao je u sestrinom krilu kao dete, kajući se za svaku ružnu reč i svaki oteti dulum.

Ujutru je kiša stala. Nedžad, koji je iz svoje kuće video dim iz Tarikovog odžaka, začudio se. Mislio je da je brat umro ili da su lopovi ušli. Prešao je preko dvorišta, oprezno, i ušao u kuću u koju nije kročio godinama zbog svađe oko međe. Kad je ušao u spavaću sobu, zatekao je prizor od kog mu je zastao dah. Almasa je sedela pored Tarikovog kreveta, držala ga za ruku i dremala, pokrivena starim ćebetom.

Nedžad je stajao na vratima, a kesa sa hlebom koju je nosio ispala mu je iz ruku. Buka ih je probudila. Tarik je pogledao mlađeg brata, pa sestru. “Dođi, Nedžade,” rekao je promuklo. “Dođi da vidiš koga smo mi oterali.” Nedžad je prišao, pognute glave. Nije mogao da izdrži sestrin pogled. Pao je na kolena pored kreveta, uhvatio Almasu za drugu ruku i počeo da jeca. “Oprosti nam, sestro. Bili smo slepi kod očiju. Prokleta bila zemlja, prokleto sve kad smo dušu izgubili.”

Tog dana, posle dvadeset godina, troje Ibrine dece ponovo je sedelo za istim stolom. Tarik je, drhtavom rukom, izvadio iz fioke papire. Stare, požutele tapije o vlasništvu. Gurnuo ih je pred Almasu. “Uzmi,” rekao je odlučno. “Sve je tvoje. I kuća, i njive, i šuma. Uzmi, Almasa, potpiši da je tvoje. Nedžad i ja smo se dogovorili. Mi nemamo kome, a i da imamo, nismo zaslužili. Ti si jedina naslednica Ibrinog obraza.”

Almasa je gledala u te papire. U to bogatstvo zbog kojeg su se braća zamalo poubijala. Uzela je papire u ruke, polako ih iscepala napola i bacila u peć. Braća su zinuo od čuda. Vatra je progutala tapije za tren oka.

“Ne treba meni vaša zemlja,” rekla je mirno, dok je plamen obasjavao njeno lice. “Meni trebaju braća. Ja imam svoju sobicu i svog Asmira, nama je dosta. A to imanje… to imanje nas je i razdvojilo. Neću da ga uzmem, da ne bi sutra moja deca ratovala zbog njega kao vi. Samo mi obećajte jedno – da ćemo od sad piti kafu zajedno, kao ljudi.”

Tarik i Nedžad su ostali nemi pred veličinom te žene. Shvatili su tada, gledajući pepeo u peći, koliko su bili siromašni sa svim svojim parama, i koliko je ona bogata u svojoj nemaštini. Almasa je dolazila svakog dana dok Tarik nije ozdravio, a i posle. Braća su se pomirila, srušila zidove između kuća i napravila veliku kapiju – da sestra uvek može da uđe ko carica, jer je ona to i bila.