Sin htio prodati kuću, ali mu pas nije dao da uđe

Parkirao sam novi crni Audi u hladovinu stare smokve i s gađenjem pogledao prašinu koja se zalijepila na felge. Dalmatinski zvizdan je pržio kamen, a cvrčci su bili toliko glasni da su mi išli na živce. Trideset godina živim u Münchenu, navikao sam na red, asfalt i tišinu, a ne na ovu divljinu.

Došao sam samo s jednim ciljem – da riješim papire. Stari Ante, moj otac, umro je prošle sedmice. Odradio sam sahranu na brzinu, platio ručak za rodbinu koju nisam vidio godinama i odmah nazvao agenta. Odluka je pala još u Njemačkoj: prodajem sve. Staru kamenu kuću, vinograd, maslinik. Cijene su divlje, stranci kupuju sve redom, a meni ova ruševina ne treba. Nije mi trebala ni dok je on bio živ, a kamoli sad.

“Samo da pokupim dokumente i stare slike, i gotovo,” promrmljao sam sebi u bradu, popravljajući skupu košulju koja se već lijepila za leđa. Krenuo sam prema ulaznim vratima, gazeći preko drače. Ali, na pragu je stajala prepreka.

Boni. Očev stari mješanac, čupav, prljav, s jednim uhom spuštenim, a drugim podignutim. Otac ga je našao u jarku prije deset godina i volio ga više nego rođenu djecu. Uvijek mi je na telefon pričao o njemu: “Boni je pametan, Boni me razumije…” Ja sam samo prevrtao očima. Sad je taj Boni stajao ispred vrata i režeo. Nije to bilo ono veselo lavežanje. Bilo je to duboko, grleno upozorenje.

“Bježi, bre! Miči se!” viknuo sam i zamahnuo rukom. Pas se nije pomaknuo ni milimetar. Pokazao je žute zube, dlaka na leđima mu se nakostriješila. Oči su mu bile krvave, fiksirane na mene. “Slušaj, džukelo,” rekao sam bijesno, tražeći kamen. “Ovo je moja kuća sad! Ja sam vlasnik! Miči se ili…” Bacio sam kamen pored njega. Boni je skočio, zgrabio me za nogavicu pantalona i cimnuo. Čuo sam zvuk paranja tkanine. Moje Hugo Boss odijelo je bilo uništeno. Ustuknuo sam u strahu i pobjegao nazad prema autu. Srce mi je lupalo kao ludo. Taj pas nije bio normalan. Ponašao se kao da čuva trezor, a ne praznu kuću.

Bijesan i ponižen, izvadio sam mobilni i nazvao Juru, očevog prijatelja lovca. “Jure, dolazi odmah. Onaj ćaćin pas je poludio. Napao me. Ne da mi u kuću. Ponesi pušku, riješit ćemo to po kratkom postupku.” Jure je stigao za deset minuta u svom starom Golfu. Izašao je polako, brišući znoj sa čela. Nije imao pušku. Nosio je lopatu.

“Neću ja pucati na Bonija, Marko,” rekao je Jure mirno, paleći cigaretu. “Taj pas je spavao s tvojim ćaćom u krevetu. Ako te ne pušta, ima razlog.” “Kakav razlog?! To je glupa životinja! Gledaj šta mi je uradio od odijela!” urlao sam. Boni je tada, vidjevši Juru, prestao režati. Pogledao nas je onim svojim tužnim, staračkim očima, zacvilio kratko, a onda se naglo okrenuo i potrčao iza kuće, prema starom, zapuštenom masliniku. Stao je ispod one najveće, kvrgave masline koju je otac zvao “Hraniteljica”. Počeo je manijakalno kopati šapama. Zemlja je letjela na sve strane, a on je kopao i kopao, cvileći i gledajući u mene.

“Šta radi ta životinja?” pitao sam nervozno, ali Jure me nije slušao. Uzeo je lopatu i prišao maslini. Boni se odmaknuo, dahćući teškim, staračkim dahom, i legao pored iskopane rupe, ne skidajući pogled s mene. Jure je udario lopatom. Tup. Zvuk metala o metal. Srce mi je počelo brže kucati. Mislio sam da je otac zakopao neko porodično zlato, dukate, nešto vrijedno što je donio iz Njemačke. Pohlepa je u trenutku zamijenila strah. Jure je iz zemlje izvukao staru, hrđavu metalnu kutiju od keksa. Bila je teška. Obisao je zemlju s nje i pružio mi je. “Otvori je, Marko,” rekao je tiho, paleći novu cigaretu. “Ovo je ćaća ostavio tebi. Znao je da nećeš ući u kuću da prespavaš, nego da ćeš odmah tražiti računicu. Zato je Boni čuvao ovo, a ne kuću.”

Drhtavim rukama sam otvorio poklopac. Unutra nije bilo zlata. Bili su uredno složeni svežnjevi eura, omotani onim običnim gumicama za tegle. Bilo je tu sigurno pedeset tisuća. Cijela njegova ušteđevina, svaka marka koju je pretvorio u eure i donio nazad. Ali na vrhu novca stajalo je pismo. Papir je bio presavijen, a slova krupna, drhtava. Mirisao je na njegovu jeftinu kolonjsku vodu “Pino Silvestre” i duhan. Pročitao sam ga naglas, dok je sunce pržilo, a cvrčci parali tišinu.

“Sine moj Marko, Ako čitaš ovo, znači da sam umro, a ti si došao. I znam da nisi ušao u kuću da popiješ rakiju za dušu svog oca, nego da prodaš sve što su moji djedovi gradili. Znam te, sine. Njemačka ti je popila dušu. Boni te nije pustio na vrata jer sam ga ja tako naučio. Rekao sam mu: ‘Ne daj nikome u kuću dok ne nađu ono ispod masline’. Znao sam da ćeš htjeti da ga otjeraš. Ovaj novac u kutiji je sve što imam. Htio sam ti ga dati da otplatiš kredit za taj tvoj veliki stan u Münchenu, da ne moraš raditi dan i noć. Ali imam jedan uvjet. Jedini. Novac je tvoj samo ako Bonija povedeš sa sobom. Ako ga ostaviš, ako ga daš u azil ili uspavaš, proklet bio svaki cent. On mi je bio jedini sin dok si ti bio zauzet. On me je slušao, on me je grijao, on me je ispratio kad mi je srce stalo. Ti nisi. Tvoj ćaća Ante.”

Papir je pao u prašinu. Gledao sam u novac, pa u psa. Boni je ležao mirno, glave položene na šape, i gledao me onim očima koje su vidjele svu moju sramotu. Vidio sam oca u tom pogledu. Osjetio sam kako mi se grlo steže. Suze, one teške, muške suze koje sam godinama gutao, krenule su same. Pao sam na koljena pored tog psa, pored te rupe, i zagrlio ga. Smrdio je, dlaka mu je bila puna čičaka, ali me nije ugrizao. Liznuo mi je ruku. Jure je povukao dim cigarete i zagledao se u daljinu. “I?” pitao je kratko. “Hoćemo li zvati šintera ili da ti pomognem spakirati psa?”

Tog dana nisam prodao kuću. Nisam mogao. Zaključao sam je, ali ključ nisam dao agentu. Danas, u mom stanu u Münchenu, na skupom kožnom kauču spava jedan stari, čupavi mješanac. Dlaka mu je posvuda, i ženi to smeta, ali ja ne dam da ga itko dira. Kad god me pogleda, vidim Antu. I znam da je stari, tamo negdje gore, napokon nasmijan. Jer je znao da se neke stvari ne mogu kupiti eurima, ali se mogu spasiti ljubavlju.