Lagao sam kćeri da kampiramo u autu jer nas je banka izbacila na ulicu

“Tata, meni je hladno za noge. Kad ćemo upaliti grijanje? U ovoj tvojoj igri ‘Sjeverni pol’ je baš brrr…” Glas moje šestogodišnje Mije dolazio je sa zadnjeg sjedala starog Opel karavana, parkiranog na mračnom parkingu iza jedne napuštene hale na periferiji Zagreba. Bilo je dva ujutro. Vani je stislo, minus pet sigurno, a lim automobila se ohladio kao hladnjača čim sam ugasio motor da uštedim zadnje kapi benzina.

Okrenuo sam se i navukao joj onu tanku deku preko ramena, pazeći da mi ne vidi suze u očima. “Znaš pravila igre, mišu,” rekao sam, trudeći se da mi glas zvuči veselo, avanturistički. “Istraživači štede gorivo da ih polarni medvjedi ne čuju. Još samo malo, pa ćemo se zagrijati. Stisni se uz tatu.” Prebacio sam se na zadnje sjedalo i zagrlio to malo, drhtavo tijelo. Mia je mislila da smo na kampiranju. Mislila je da je ovo velika avantura prije nego što se “preselimo u dvorac”. Nije znala da je “dvorac” laž. Nije znala da su nam jučer ujutro sudski ovršitelji promijenili bravu na stanu jer nisam plaćao kredit otkako sam dobio otkaz u skladištu. Nije znala da je sve što imamo u ovom autu: dvije torbe s robom, njezin medo Srećko i pola paketa tosta.

“Tata,” šapnula je, naslanjajući hladan nosić na moj vrat. “A što ćemo jesti sutra? Istraživači jedu samo sendviče? Ja bi onu juhu što baka pravi.” Srce mi se stezalo kao da ga netko gnječi kliještima. Baka je umrla lani, a mama nas je ostavila kad je Mia bila beba. Bili smo sami. “Sutra ćemo uloviti… pizzu!” slagao sam, znajući da u džepu imam točno 20 kuna (3 eura). “Ali sad moraš spavati. Da skupiš snagu za lov.”

Zaspala je, vjerujući svom tati heroju. A ja sam ostao budan, gledajući u zamagljeni prozor. Dah nam se ledio. Osjećao sam kako mi prsti trnu. Nisam jeo dva dana da bi ona imala onaj jogurt i kiflu. Ali hladnoća… hladnoća je bila gora od gladi. Vidio sam kako se trese u snu. Znao sam da nećemo izdržati još jednu noć ovako. Ako se razboli, gotovi smo. Socijalna služba će mi je uzeti ako vide gdje spavamo. To mi je bio najveći strah. Veći od smrti. Oko četiri ujutro, Mia je počela kašljati. Onaj suhi, ružni kašalj. Čelo joj je bilo vruće. Panika me uhvatila. Morao sam nešto učiniti. Morao sam je ugrijati, makar završio u zatvoru.

Pogledao sam prema zgradi firme gdje sam nekad radio kao noćni čuvar. Znao sam da u portirnici imaju električnu grijalicu i automat s toplom čokoladom. I znao sam da je stražnji prozor u toaletu uvijek pokvaren. “Samo na sat vremena,” pomislio sam, ljubeći Miu u čelo. “Samo da se ugrije.” Izašao sam iz auta u ledenu noć, s pajserom u ruci, spreman postati kriminalac zbog svog djeteta.

Srce mi je udaralo kao ludo dok sam pajserom lomio staklo na stražnjem ulazu skladišta. Zvuk pucanja stakla odjeknuo je u tišini kao eksplozija. Nisam razmišljao o zakonu, o moralu, o onome što su me roditelji učili. U glavi mi je bila samo slika Mije koja se trese na zadnjem sjedalu, modrih usana. Uletio sam unutra kao luđak, trčeći prema portirnici gdje sam znao da stoji ona stara električna grijalica. Zgrabio sam je, iščupao kabl iz zida i strpao u njedra, ispod jakne. Usput sam s automata uzeo dvije čokolade. Nisam bio lopov, bio sam otac. Mislio sam samo na to kako ću je uključiti u onaj pretvarač u autu i vidjeti boju kako se vraća u njene obraze.

Ali kad sam istrčao van, dočekala su me plava rotacijska svjetla. Netko je vidio provalu. “Stoj! Policija! Ruke u vis!” Dva policajca su izletjela iz patrolnog vozila s uperenim pištoljima. Bacio sam pajser, ali grijalicu nisam puštao. Stisnuo sam je uz sebe kao da je dijete. “Ne pucajte!” vrisnuo sam, padajući na koljena u bljuzgavicu. “Nisam lopov! Molim vas, samo mi je dijete hladno! Imam curicu u autu, smrzava se!” Stariji policajac mi je prišao, grubim pokretom mi savio ruku na leđa i stavio lisice. “Pričaj te priče u stanici, majstore. Provala je provala.”

U tom trenutku, vrata mog starog Opela su se otvorila. Mia je izašla van, držeći svog medu Srećka, žmirkajući od jakih plavih svjetala. “Tata?” pitala je onim svojim sanjivim, preplašenim glasićem. “Jesu li ovo oni zli vilenjaci iz igre? Zašto su te vezali?” Svijet mi se srušio. Nisam mogao podnijeti da me vidi kao kriminalca. Nisam mogao srušiti njen svijet. Progutao sam suze, nasmiješio se iako su mi lisice rezale zglobove i viknuo: “Jesu, zlato! To je dio igre! Tata je uhvaćen jer je pokušao ukrasti sunce! Ali ne boj se, ovo su dobri čuvari, sad ćemo pregovarati!”

Policajac koji me držao je zastao. Pogledao je mene, pa u malu djevojčicu koja je stajala na minus pet u tankoj pidžami i gumenim čizmama, pa u unutrašnjost auta natrpanu jorganima i vrećicama s kruhom. Shvatio je. Vidio sam mu u očima kako se službeni led topi. Spustio je pogled na grijalicu koja je ležala u snijegu pored mene. “Pusti ga,” rekao je onom mlađem kolegi tiho, ali oštro. “Ali šefe, provala…” “Rekao sam pusti ga!” Skinuo mi je lisice i podigao me s poda. Prišao je Miji, čučnuo i skinuo svoju debelu policijsku jaknu pa je ogrnuo oko nje. “Nismo mi zli vilenjaci, princezo,” rekao joj je, glasom koji je drhtao. “Mi smo… mi smo došli pomoći tati da nađe bolji dvorac. Ovaj auto je premali za takve istraživače.”

Te noći nismo spavali u zatvoru. Taj policajac, zvao se Darko, odveo nas je svojoj kući. Njegova žena je Miji napravila toplu juhu i kakao. Ja sam plakao u kuhinji dok mi je Darko govorio da će srediti s firmom da ne podnose prijavu i da zna nekoga tko traži radnike na građevini. “Nisi ti lopov, prijatelju,” rekao mi je tapšući me po ramenu dok sam ja gledao Miju kako spava u pravom, toplom krevetu. “Ti si samo otac koji je stjeran u kut. A za djecu se i gine, a kamoli krade.”