Lagala sam sinu da mi je toplo, a ložila sam namještaj da preživim noć

Minus dvadeset je bilo tu noć u sarajevskoj mahali. Studen je ulazila kroz stare, drvene prozore kuće koja je pamtila bolja vremena, grizla za kosti i ledila dah u sobi. Nana Nura je sjedila umotana u tri jorgana, drhteći kao prut. Stari “fijaker” šporet bio je hladan kao led. Zadnju cjepanicu je ubacila još popodne.

Telefon je zazvonio negdje oko osam navečer. Bio je to Mirza, njen sin jedinac, ponos i dika, uspješan biznismen koji živi u novom stanu u centru. “Majka, kako si? Je li hladno gore?” pitao je, glas mu je bio topao, zabrinut. Nura je stisnula zube da joj ne cvokoću dok je pričala. Navukla je osmijeh na lice, iako je on nije mogao vidjeti. “Ma kakvi hladno, sine moj,” slagala je vedro. “Naložila majka, pucketa vatra, vruće mi je, moram prozor otvarati. U banji sam, ne brini ti za mene.”

“Jesi li sigurna? Da ti pošaljem drva? Znam da su ti zalihe pri kraju.” “Ni slučajno, Mirza! Imam drva do proljeća. Ne troši pare, čuvaj za onu svoju kuću što praviš. Meni ništa ne treba, samo da si ti živ i zdrav.” Spustila je slušalicu i zaplakala. Suze su joj se ledile na obrazima. Lagala je jer je bila ponosna. Lagala je jer je znala da on gradi veliku kuću na Ilidži i da mu svaki dinar treba. Nije htjela biti teret. Radije bi umrla od hladnoće nego da on pomisli da mu je majka muhtač (potrebita).

Sat vremena kasnije, više nije mogla izdržati. Noge nije osjećala. Ustala je teškom mukom i uzela malu kuhinjsku stolicu. Gledala ju je trenutak, a onda je tresnula o pod i polomila nogare. Ubacila ih je u šporet. Vatra je kratko buknula, dajući lažnu nadu. Do ponoći je naložila i drugu stolicu. Pa malu sećiju iz hodnika. Oko tri ujutro, u kući nije ostalo ništa drveno što se moglo slomiti rukama starice. Osim jedne stvari.

U ćošku sobe, prekrivena heklanim stolnjakom, stajala je stara, rezbarena bešika (kolijevka). U njoj je odljuljala Mirzu. U njoj je spavao kad je imao grčeve, kad su padale granate, kad je bio bolestan. Ta bešika je bila svetinja. Nura je prišla bešici. Ruke su joj bile plave od hladnoće. Gledala je u to drvo koje je čuvalo uspomenu na njegovo djetinjstvo, a onda je pogledala u ugašen šporet. Znala je da, ako ne naloži sada, jutro neće dočekati.

Drhtavim rukama, Nura je podigla malu drvenu bešiku. Bila je laka, rasušena od godina. Sjetila se kako je Mirza u njoj spavao mirno dok su napolju padale granate. Sjetila se kako ga je ljuljala nogom dok je plela čarape. Suze su joj kapale po izrezbarenom drvetu. “Oprosti mi, sine,” šapnula je u mrak. “Oprosti majci što gori tvoje djetinjstvo da bi sačuvala starost.” S mukom je nogom razbila stranicu bešike. Zvuk lomljenja drveta odjeknuo je kao pucanj u tišini. Ubacila je komade u šporet. Vatra je liznula suho drvo, pohlepno, brzo. Toplina se na trenutak vratila u sobu, mirisalo je na stari lak i uspomene. Nura je privukla jorgan do brade i zaspala uz pucketanje vatre, moleći Boga da se ujutru ne probudi, da ne bude teret nikome.

Ali, probudio ju je zvuk ključa u bravi. Bilo je sedam ujutro. Vatra se odavno ugasila. U sobi je bilo minus deset. Vrata su se naglo otvorila i Mirza je uletio unutra, u svom skupom kaputu, zajapuren. Imao je loš predosjećaj cijelu noć. Nije mogao spavati nakon onog razgovora. Glas joj je bio previše veseo, previše lažan.

“Majka?!” viknuo je, ugledavši je pod brdom jorgana. Pritrčao je krevetu. Bila je ledena, usne modre, jedva je disala. “Mirza…” prošaputala je, pokušavajući da se nasmiješi. “Što si došao, sine? Rekla sam ti da je toplo…” Mirza se osvrnuo oko sebe. Vidio je praznu sobu. Nije bilo stolica. Nije bilo malog stola za kahvu. Nije bilo sećije iz hodnika. A onda je pogledao prema ćošku gdje je stajala bešika. Ćošak je bio prazan. Pogledao je u šporet. Vratašca su bila otvoren, a unutra, u hladnom pepelu, virila je jedna nogara od bešike, pocrnjelog drveta, koja nije do kraja izgorjela.

Mirza je pao na koljena. Taj veliki, uspješni čovjek, koji gradi vile i kupuje stanove, srušio se na pod stare kuće kao da ga je neko udario maljem. Shvatio je. Shvatio je da je njegova majka, dok je on spavao u svili, ložila komad po komad svog života da ne bi potrošila njegov novac. “Budalo jedna!” vikao je na sebe, udarajući šakom o pod. “Gradiš kule i gradove, a majka ti se smrzava! Naložila si moju bešiku… naložila si mene, majka!”

Zgrabio ju je zajedno s jorganima i uzeo u naručje kao dijete. Bila je laka kao perce. “Idemo,” rekao je grcajući u suzama. “Nećeš više ovdje ostati ni minute. Nosiću te na leđima ako treba.” Odveo ju je u svoj topli stan. Nura je preživjela upalu pluća, ali Mirza nikada nije prebolio taj prizor. Danas, u njegovoj luksuznoj dnevnoj sobi, na počasnom mjestu, u staklenoj vitrini, ne stoje skupe vaze ni kristali. Stoji ona jedna nagorjela nogara od bešike. Svaki put kad ga neko pita šta je to, on kaže: “To je cijena mog uspjeha. I opomena da se toplina doma ne mjeri radijatorima, nego majčinom žrtvom.”