Deda sa pijace godinama hranio gladnog studenta koji mu je kasnije spasao život

Deda Sreten je bio zaštitni znak Zelene pijace. I po suncu, i po snegu, stajao je za svojom malom tezgom, prodajući ono malo što bi rodilo u njegovoj bašti – krompir, luk i poneku vezu peršuna. Ruke su mu bile ispucale od zemlje i mraza, a kaput star i izlizan, ali oči su mu uvek bile tople. Sreten nije imao mnogo, jedva je sastavljao kraj s krajem, ali je imao dušu veću od planine.

Svakog jutra, oko deset sati, pored njegove tezge prolazio je jedan mršav, visok momak sa debelim knjigama pod miškom. Bio je to Damir, student medicine iz unutrašnjosti. Damir je bio bleda senka od momka, u tankoj jakni koja nije grejala, sa cipelama koje su propuštale vodu. Često bi zastao, gledao u pekarske proizvode na susednoj tezgi, gutao knedle, i onda brzo produžio dalje, spuštene glave. Sreten je to video. Znao je šta je glad.

Jednog hladnog novembra, Sreten je viknuo: “Ej, momak! Dođi vamo na minut!” Damir je prišao, uplašen. “Izvolite, čiko?” Sreten je izvadio iz cgera veliku, toplu pitu sa sirom koju mu je žena spremila za doručak. Prepolovio ju je. “Uzmi ovo, sine,” rekao je Sreten, pruživši mu veći deo. “Moja baba spremila previše, ne mogu ja ovo sve da pojedem, baciće se, greota je. Učini mi uslugu, pojedi da ne propadne.” Damir je oklevao. Ponos mu nije dao. “Hvala, nisam gladan…” “Ma uzimaj to i ne pametuj,” nasmejao se Sreten. “Moraš da jedeš da bi učio te debele knjige. Ajde, dok je vruće.”

Tog dana je počelo neobično prijateljstvo. Svakog dana naredne četiri godine, Sreten je “slučajno” imao višak hrane. Nekad je to bila pita, nekad sendvič sa slaninom, nekad samo jabuke. Nikada nije dozvolio Damiru da se oseti kao prosjak. Uvek je nalazio izgovor: “Preslano mi je”, “Zboleli me zubi”, “Baba preterala”. Damir je jeo, zahvaljivao se pogledom i učio. A onda je diplomirao. Došao je jednog dana, u onom istom tankom kaputu, ali sa diplomom u rukama. Zagrlio je Sretena jako. “Deda Sretene, idem ja. Dobio sam staž u Nemačkoj. Hvala vam za sve. Nikad vas neću zaboraviti.” “Srećan put, sine. Budi dobar čovek,” rekao je Sreten i gurnuo mu u džep 50 evra, svu svoju ušteđevinu. “Za put. Da ne ideš prazan.”

Prošlo je 15 godina. Sreten više nije bio na pijaci. Bio je u bolničkom krevetu, priključen na aparate. Srce mu je popuštalo. Imao je tešku stenozu zalistaka i aneurizmu koja je pretila da pukne svakog časa. Lekari su prolazili pored njegovog kreveta i odmahivali glavom. “Star je,” šaputali su. “Ovo je previše rizično. Komplikovana operacija, a on nema nikoga da plati, nema veze… Samo palijativna nega. Neka ide kući da umre na miru.” Sreten je ležao, teško dišući, pomiren sa sudbinom. Čekao je kraj.

Tog jutra, u sobu je ušla vizita. Na čelu je bio novi načelnik kardiohirurgije, čuveni stručnjak koji je upravo stigao sa klinike iz Berlina da preuzme odeljenje. Bio je strog, ozbiljan i svi su drhtali pred njim. Načelnik je uzeo Sretenov karton. “Pacijent Sreten Petrović. Godište ’48. Stanje kritično. Predlog: otpuštanje.” Načelnik je klimnuo glavom i krenuo dalje. Ali onda je zastao. Pogledao je u starca na krevetu. Pogledao je te ispucale ruke koje su virile ispod pokrivača. Sreten je otvorio oči. Mutnim pogledom je video doktora. Pokušao je da se osmehne. “Dobar dan, doktore…” prošaputao je starac. “Je l’ ima neka pita, a? Ogladnelo se…”

Načelnik je ispustio metalni karton na pod. Zveket je odjeknuo tišinom. Svi lekari su se zaledili. Načelnik je prišao krevetu, skinuo masku sa lica i uhvatio Sretena za ruku. Oči su mu se napunile suzama.

Načelnik je kleknuo pored kreveta, ne mareći za svoj besprekorno beli mantil. Čvrsto je držao Sretenovu grubu šaku. “Deda Sretene?” pitao je drhtavim glasom. “Jeste li to vi?” Starac je žmirkao. “Ja sam, sine… A ko si ti?” Doktor je prislonio starčevu ruku na svoje lice. “Ja sam Damir. Onaj mršavi student. Onaj što ste ga hranili pitama i sendvičima kad niko drugi nije hteo ni da ga pogleda. Onaj kome ste dali 50 evra da ode u svet.”

Sretenove oči su se raširile. Suze su krenule niz staračke bore. “Damir… Mali Damir… Postao si doktor?” “Postao sam, dedo. Zahvaljujući vama. Da nije bilo vas, umro bih od gladi i odustao bih od svega.” Damir je ustao i okrenuo se prema zaprepašćenim kolegama. Njegov glas je sada bio oštar i zapovednički. “Spremite operacionu salu 1. Odmah! Zovite najbolji tim anesteziologa. Ja operišem.” Mlađi doktor se usudio da progovori: “Ali, profesore… rizik je ogroman. Protokol kaže…” “Dođavola s protokolom!” zagrmeo je Damir. “Ovaj čovek mi je bio otac kad oca nisam imao. On mi je spasao život stotinu puta korom hleba. Danas ja vraćam dug. Niko neće odustati od njega dok sam ja živ!”

Operacija je trajala sedam sati. Bila je to borba za svaki otkucaj, za svaki dah. Damir je operisao kao u transu, precizno, mirno, vođen nekom višom silom. Nije dozvolio da Sreten ode. Kada je izašao iz sale, bio je mokar od znoja, ali je imao osmeh na licu. “Živeće,” rekao je kratko sestrama.

Sreten se oporavio. Damir ga je lično negovao, hranio ga kašičicom, baš kao što je deda nekad hranio njega. Kada je došlo vreme za otpust, Sreten je bio zabrinut. “Sine Damire,” rekao je tiho. “Ja nemam čime ovo da platim. Čuo sam da je operacija skupa… Nemam ni onih 50 evra više.” Damir se nasmejao, onim istim dečačkim osmehom. Izvadio je iz džepa račun bolnice. Na njemu je, preko celog papira, crvenim markerom pisalo: PLAĆENO U POTPUNOSTI. PREDIMENZIONIRANOM PITOM SA SIROM I LJUDSKOŠĆU.

“Vi ste, dedo, platili pre 15 godina,” rekao je Damir i zagrlio ga. “Sad idemo kući. Kupio sam vam novu peć, da babi i vama bude toplo. I da mi spremite onu pitu. Ogladneo sam.”

Danas, Sreten i dalje živi u svojoj kući, ali više ne prodaje na pijaci po zimi. Damir brine o njima. Svake nedelje, čuveni hirurg dolazi u posetu, seda za stari drveni sto i jede pitu sa čovekom koji ga je naučio da medicina leči telo, ali dobrota leči dušu.