Dječak je svaki dan na odmoru sjedio sam jer nije imao za užinu, a onda mu je školska kuharica krišom gurnula nešto u ruku

Zvono za veliki odmor u Osnovnoj školi “Pofalići” bilo je najglasniji zvuk na svijetu, ali za malog Edina ono je zvučalo kao presuda. Dok su druga djeca skakala od sreće, grabila ruksake i trčala prema pekari preko puta ili vadila šarene kutije s hranom, Edin bi osjetio onaj poznati, teški grč u stomaku. Nije to bila samo glad, ona fizička, koja grize. Bila je to sramota. Ona vrsta sramote koju osjeća dijete od deset godina kada jedino u razredu nema ni marke u džepu.

Edinov otac je poginuo u rudniku, a majka je radila kao čistačica na crno, tek toliko da plate kiriju u vlažnom suterenu i kupe brašno. Za užinu nije bilo. Nikada. Edin je to znao i nikada nije tražio. Bio je ponosan dječak, čiste, ispeglane odjeće koja je, istina, bila malo kraća na rukavima, ali uredna. Naučio je lekciju rano: “Siromaštvo nije sramota, sine, sramota je ukrasti.”

Svakog dana, tačno u 9:30, scena je bila ista. Hodnik bi mirisao na tople kifle sa sirom, na pice s kečapom, na čokoladno mlijeko. Djeca su se smijala, žvakala, nudila jedna druge. “Hoćeš griz? Uzmi, meni mama spakovala previše.” Edin bi se tada povukao. Otišao bi do radijatora na kraju hodnika, onog najudaljenijeg od kantine, izvadio bi udžbenik iz prirode i društva i pravio se da ponavlja gradivo. Glumio je da ga hrana ne zanima, da nije gladan, da je “jeo kod kuće”.

Ali, te oči… te velike, dječije oči nisu mogle da sakriju istinu. Pratile su svaki zalogaj druge djece. Gutao je pljuvačku dok mu je stomak krčao tako glasno da se bojao da će ga neko čuti. Ponekad bi otišao u WC i pio vodu sa česme dok se ne zasiti, samo da zavara glad do ručka, koji je često bio samo krompir.

Sve to je, kroz mali šalter školske kuhinje, posmatrala teta Senada. Bila je to žena u pedesetim godinama, krupna, rumenih obraza, uvijek u bijelom mantilu i s mrežicom na kosi. Senada je dijelila čaj i kifle onima koji su plaćali pretplatu. Ali njene oči, oči majke koja je i sama podigla troje djece u neimaštini, vidjele su ono što nastavnici nisu. Vidjela je dječaka u ćošku. Vidjela je kako pije vodu da ne padne u nesvijest.

Jednog utorka, kiša je lila kao iz kabla. Edin je stajao pored radijatora, mokar jer nije imao kišobran, i drhtao. Teta Senada je sačekala da se gužva raziđe. Obrisala je ruke o kecelju, uzela jedan veliki sendvič – pola hljeba napunjenog parizerom i sirom, ono što je ona sebi spremila za doručak – zamotala ga u bijelu salvetu i izašla iz kuhinje.

Prišla je Edinu tiho, s leđa, da druga djeca ne primijete. Edin se trgnuo kad je vidio njenu sjenku. Mislio je da će ga otjerati, da ne smije tu da stoji. “Edine,” šapnula je Senada toplo. “Slušaj me, sine. Napravila sam grešku danas. Isjekla sam viška sendviča, a meni se ne jede. Grijeh je da se baci. Bi li ti, molim te, ovo pojeo? Da mi pomogneš, da ne ide u smeće?”

Edin ju je pogledao. Vidio je dobrotu. Vidio je da ona zna, ali da mu čuva obraz. Nije mu rekla “evo ti jer si gladan”. Rekla je “pomozi mi”. Dječak je klimnuo glavom, ne mogavši da progovori od knedle u grlu. Uzeo je sendvič drhtavim rukama. Bio je još topao. “Hvala, teta Senada,” šapnuo je. “Ništa, sine. Sutra opet dođi, uvijek ja napravim viška. Ja sam ti smotana žena, uvijek se preračunam,” namignula mu je i brzo otišla da dječak ne vidi suzu u njenom oku.

Tako je počelo. Svaki dan, naredne četiri godine, Edin bi “pomagao” teta Senadi da se hrana ne baci. Taj sendvič nije bio samo hrana. Bio je poruka da neko brine. Bio je snaga da završi školu.

Prošlo je dvadeset i pet godina. Vrijeme je letjelo kao list na vjetru. Teta Senada je otišla u penziju. Muž joj je umro, djeca su se razišla po svijetu trbuhom za kruhom, a ona je ostala sama u svom malom stanu na Grbavici. Penzija je bila ona sramotna, “minimalna”. Kad bi platila režije i lijekove za pritisak, ostajalo bi joj tek toliko da preživi na hljebu i mlijeku. Meso je jela samo kad je bajram ili kad “uhvati akciju”. Ruke, koje su nekad hranile stotine djece, sada su bile stare, naborane i drhtave.

Bio je petak pred Prvi maj. Mesara “Kod Bege” bila je puna ljudi koji su kupovali ćevape i pljeskavice za roštilj. Miris svježeg mesa širio se ulicom. Senada je stajala u redu, stežući svoj stari, izlizani novčanik. Htjela je da kupi samo tristo grama mljevenog mesa, da napravi sebi malu pitu, da osjeti miris praznika. Čekala je strpljivo, dok su ispred nje ljudi naručivali kile i kile.

Kada je došla na red, tiho je rekla mesaru, mladom momku koji je žurio: “Sine, de mi izvjeri tristo grama faširanog. Ali molim te, nemoj da pređe.” Mesar je zagrabio, bacio na vagu. Pokazalo je 350 grama. “Može li ovako, majka? Malo je prešlo,” rekao je nervozno, brišući ruke. Senada je preblijedila. Brzo je u glavi sabirala. Tih pedeset grama viška… to je značilo da neće imati za hljeb sutra. “Ne može, sine… nemam. Vrati, molim te. Skini do tristo. Ili… daj mi dvjesto pedeset.”

Ljudi u redu su počeli da uzdišu. Neko je coknuo jezikom. “Hajde, baba, požuri, vidiš koliki je red,” dobacio je neko s vrata. Mesar je zakolutao očima, uzeo meso s vage i počeo grubo da vraća višak. Senada je drhtavim prstima vadila kovanice iz novčanika. Deset feninga, dvadeset, pet… Brojala je svaku marku, a obrazi su joj gorjeli od stida. Osjećala se manjom od makova zrna. Onaj isti osjećaj koji je nekad imao mali Edin, sada je imala ona. Siromaštvo boli najviše kad te ljudi gledaju.

U tom trenutku, iz kancelarije na spratu spustio se vlasnik mesare. Visok, krupan čovjek u tridesetim godinama, u košulji zavrnutih rukava. Čuo je galamu. Vidio je gužvu. I vidio je staricu kako drhti brojeći žuti sitniš na pultu. Prišao je vagi, odgurnuo onog nervoznog radnika blago u stranu i stao pred Senadu. “Šta je problem ovdje?” pitao je dubokim glasom. Senada nije smjela da podigne pogled. “Ništa, sinko… ja sam spora, oprosti… evo, fali mi još deset feninga, sad ću ja…”

Čovjek se zagledao u nju. U te oči. U te ruke. Vrijeme je stalo. Prepoznao je taj pogled. Prepoznao je tu blagost koja ga je spasila kad je bio niko i ništa. “Teta Senada?” upitao je tiho. Starica je podigla glavu, zbunjena. “Molim? Ko si ti, sine?” Čovjek se nasmijao, a oči su mu se napunile suzama. “Zar si zaboravila svog najboljeg pomoćnika? Onog što ti je pomagao da se ‘višak’ sendviča ne baci?”

Senada je ispustila novčanik. Kovanice su se rasule po pločicama. “Edine? Mali Edin?” Edin je izašao iza pulta. Nije ga bilo briga za red, za mušterije, za posao. Zagrlio je tu staricu pred svima, podigao je od zemlje koliko ju je jako stegao. “Ja sam, teta Senada. Ja sam taj gladni dječak kojeg si hranila četiri godine. Nisam zaboravio. Nikad nisam zaboravio.”

Okrenuo se prema radnicima. Tišina je bila u radnji. “Slušajte me svi,” rekao je Edin glasno. “Ova žena… ova žena me je hranila kad nisam imao šta da jedem. Davala mi je svoj doručak da ne budem gladan. Danas ja imam sve, zahvaljujući Bogu i ljudima kao što je ona.” Onda je pogledao u Senadu. “Teta Senada, stavi taj novčanik u džep. U ovoj radnji, i u svakoj mojoj radnji u gradu, tvoj račun je plaćen prije dvadeset godina. Dok sam ja živ, ti više nikad nećeš brojati feninge za hranu.”

Napunio je kese. Ne tristo grama. Stavila je teletine, sudžuke, sira, svega što je moglo stati. I sam ju je odvezao kući. Tog dana, Senada nije plakala od stida. Plakala je jer je shvatila da onaj sendvič, zamotan u bijelu salvetu prije toliko godina, nije bio bačen. On je bio posijan. I sada je rodio najljepšim plodom.