Doktor izbacio prosjaka iz klinike ne znajući da on nosi spas za njegovu ćerku

Privatna klinika “Medikus” na Dedinju bila je oličenje luksuza. Mermerni podovi, tiha klasična muzika i miris skupih parfema. Dragan, najmlađi načelnik hirurgije u istoriji klinike, koračao je hodnikom nervozno. Iako je spasio stotine života, život koji mu je bio najvažniji klizio mu je kroz prste. Njegova petogodišnja ćerka Sofija ležala je u sterilnoj sobi na drugom spratu, čekajući donora koštane srži. Vreme je isticalo, a kompatibilnog donora nije bilo ni na vidiku.

Dragan je bio čovek koji ne prihvata “ne” kao odgovor. Bio je arogantan, uspešan i ubeđen da se novcem i vezama može rešiti sve. Sve, osim genetike.

Tog popodneva, dok je Dragan vikao na telefon na svoju sekretaricu jer nisu stigli rezultati iz Nemačke, na staklenim vratima klinike pojavio se deda Mita.

Mita je bio prizor koji se nije uklapao u “Medikus”. Imao je prljav, masan kaput, cipele vezane žicom i nosio je staru, pocepanu plastičnu kesu iz “Maksija”. Smrdeo je na vlagu, duvan i onu specifičnu, oštru kiselinu koju ljudi pogrešno zovu “rakija”, a koja je zapravo miris teške nemaštine i neopranog tela.

Sestra na prijemu je pokušala da ga zaustavi. “Gospodine, ne možete unutra! Ovo je privatna klinika!”

“Tražim doktora Dragana… samo da mu dam ovo…”, promuklo je rekao Mita, stežući kesu.

Dragan je čuo galamu i izašao iz ordinacije. Kada je video prosjaka usred njegove savršene čekaonice, kako prepada bogate pacijente, pao mu je mrak na oči.

“Šta je ovo?!”, zagrmeo je Dragan. “Ko je pustio ovog pijanca unutra? Obezbeđenje!”

Mita se okrenuo prema njemu. Oči su mu bile vodnjave, ali bistre. “Dragane… sine… ne poznaješ me, ali…”

“Ne zovi me ‘sine’, propalice!”, prekinuo ga je Dragan, unoseći mu se u lice. “Znam ja takve kao ti. Došao si da žicaš pare za čokanjče. Marš napolje pre nego što pozovem policiju! Zar ne vidiš da ovde ljudi umiru, a ti širiš zarazu!”

“Nisam pijanac, doktore. Čuo sam za malu Sofiju. U novinama sam čitao. Ja sam…”, pokušao je Mita opet, pružajući kesu.

“Ne zanima me ko si! Obezbeđenje, izbacite ovo smeće na ulicu! Odmah!”, urlao je Dragan, gubeći kontrolu zbog stresa oko ćerke.

Dva krupna momka u uniformama su zgrabila Mitu grublje nego što je trebalo. Vukli su ga ka izlazu dok se starac otimao, pokušavajući da zadrži svoju kesu.

“Čekaj! Dragane, slušaj me! Krv nije voda!”, vikao je Mita dok su ga gurali niz stepenice.

Na samom dnu stepeništa, jedan od čuvara ga je gurnuo jače. Mita je pao na beton. Stara plastična kesa se zakačila za ogradu i pocepala. Iz nje nije ispala flaša rakije.

Iz kese je ispao svežanj požutelih medicinskih dokumenata i jedna stara, uramljena slika bebe.

Dragan je stajao na vrhu stepenica, spreman da se okrene i vrati u kliniku, kada mu je pogled pao na tu sliku koja je klizila po betonu. Zastao je.

Dragan je sišao niz stepenice kao da hoda kroz maglu. Ruke su mu drhtale dok je podizao tu sliku sa betona.

Na slici je bila beba u naručju mladog čoveka koji je neverovatno ličio na Mitu iz mlađih dana. A beba… beba je imala isti onaj mladež na levoj slepoočnici koji je imao i Dragan.

Pored slike, na betonu su ležali papiri sa pečatom državne bolnice. Dragan je zgrabio jedan papir. Bio je to rezultat analize krvi i tipizacije tkiva, urađen pre samo dva dana.

U dnu papira, crvenom olovkom je bilo zaokruženo: “Podudarnost sa pacijentom Sofijom Petrović: 100%. Srodstvo: Deda.”

Draganu se zavrtelo u glavi. Kleknuo je pored starca kojeg je upravo gurnuo. Mita je brisao krv sa rasečene usne, ali se smešio.

“Nisi me prepoznao, sine…”, prošaputao je Mita hrapavim glasom. “I bolje je. Tvoja majka i ja smo se dogovorili da te damo na usvajanje onim bogatim ljudima kad si imao godinu dana. Nismo imali hleba da ti damo. Hteli smo da postaneš gospodin, da ne živiš u blatu kao mi.”

Dragan je zinuo, ali glas mu je nestao.

“Nisam došao da ti tražim pare, Dragane,” nastavio je Mita, vadeći iz džepa zgužvanu maramicu. “Čitao sam u novinama da maloj Sofiji treba kostna srž. Otišao sam u državnu bolnicu, dao sam krv. Rekli su da pašem. Da sam jedini.”

Dragan je gledao u čoveka kojeg je nazvao “smećem”. Taj čovek nije smrdeo na rakiju. Smrdeo je na nemaštinu, na žrtvu, na godine provedene na ulici samo da bi njegov sin mogao da bude “gospodin doktor”.

“Ti si… ti si moj otac?”, jedva je izustio Dragan, a suze su počele da mu kaplju na skupo italijansko odelo.

“Samo biološki, sine. Tvoj otac je onaj ko te je podigao. Ja sam samo onaj ko te je voleo iz daleka. Ali molim te… vodi me gore. Uzmi šta ti treba za malu. Pa me posle baci opet, nije važno. Samo nek ona preživi.”

Dragan je urliknuo, zvuk pun bola i kajanja koji je naterao obezbeđenje da spusti glave. Zagrlio je prljavog, starog Mitu, ne mareći za krv i prljavštinu, grleći ga jače nego što je ikada ikoga zagrlio.

“Niko tebe više neće baciti, tata. Niko!”, jecao je arogantni hirurg, koji je u sekundi postao samo uplašeni sin.

Operacija je obavljena iste noći. Mita je dao koštanu srž i spasio svoju unuku.

Sofija je preživela. Danas, kada uđete u kliniku “Medikus”, na mestu načelnika nećete naći arogantnog Dragana. Naći ćete čoveka koji svakog pacijenta gleda u oči. A u čekaonici, u najudobnijoj fotelji, često sedi jedan starac u novom, čistom odelu, i čita novine. Sestre mu donose čaj i zovu ga “Gospodin Deda”. Dragan ga više nikada nije pustio da ode. Jer lek za aroganciju nije u medicinskim knjigama, već u srcu oca koji je bio spreman da umre na betonu, samo da bi njegovo dete živelo.