Nisu govorili 15 godina a kad je komšija završio u bolnici on mu je tajno obrao ceo kukuruz

Deda Stojan i deda Živko bili su prve komšije u selu Lipovica. Kuće su im delile samo taraba i jedna stara šljiva. Nekada su bili kao braća, zajedno su išli u vojsku, zajedno pekli rakiju. A onda, pre petnaest godina, desila se “velika nevolja”. Živkove kokoške su preletele u Stojanovu baštu i isčeprkale rasad paradajza. Stojan je u besu bacio kamen, pogodio jednu kokošku, Živko je opsovao Stojanu majku, i tu je pao mrak. Od tog dana, nisu progovorili ni reč.

Petnaest godina su prolazili jedan pored drugog kao pored turskog groblja. Ako bi se sreli na putu, okrenuli bi glavu. U prodavnici bi čekali da onaj drugi izađe. Selo se isprva smejalo, pa pokušavalo da ih miri, a na kraju su digli ruke. “Tvrdoglavi su k’o mazge, pusti ih,” govorili su meštani. Stojan je ostao sam kad mu je žena umrla, a deca otišla u Beograd. Živko je imao babu Stanu, ali je i on bio težak čovek.

Došla je jesen, ona varljiva, kad kiše prete da unište lletinu. Stojan je imao dva hektara kukuruza pod brdom. To mu je bilo sve – hrana za svinje, za živinu, a što pretekne, prodaće da plati struju i drva. Kukuruz je rodio kao nikad, zlatan, težak. Ali Stojan je imao 75 godina i reumu u kolenima.

Jednog jutra, popeo se na tavan iznad štale da spremi mesto za kukuruz. Stare merdevine, rasušene od sunca, samo su kvrcnule pod njegovom težinom. Stojan je poleteo dole. Pad je bio težak. Osetio je oštar bol u kuku i mrak mu je pao na oči. Ležao je na betonu satima, dok ga poštar nije čuo kako zapomaže.

Hitna pomoć ga je odvezla u gradsku bolnicu. Dijagnoza – slomljen kuk i naprsla butna kost. “Moraš da ležiš, deda, najmanje mesec dana. Nema mrdanja,” rekao je doktor strogo. Stojan je samo gledao u plafon bolničke sobe, a suze su mu curile niz slepoočnice. Nije plakao od bola, plakao je od muke.

“Kukuruz…” šaputao je. “Propade mi kukuruz.” Napolju su počele jesenje kiše. Znao je da, ako kukuruz pokisne i padne na zemlju, sve će istruliti. Divlje svinje će ga razneti. Njegova deca su bila prezauzeta poslom u gradu, nisu mogli da dođu da beru ručno, a kombajn nije mogao u tu njivu jer je bila strma i blatnjava. Morao je neko ručno da bere, a on je bio vezan za krevet.

Ležao je tako danima, gledajući kroz prozor kako se sivi oblaci gomilaju. Zamišljao je svoju njivu, svoj trud, kako propada u blatu. Mislio je na prazan ambar (košanu) i hladnu zimu koja dolazi. “E moj Stojane,” mislio je u sebi, “radio si celog veka, a umrećeš gladan.”

Posle mesec i po dana, doktori su ga pustili kući. Sin ga je dovezao autom, smestio u kuću, doneo mu namirnice i morao odmah nazad za Beograd. Stojan je ostao sam, sa štakama. Kuća je bila hladna, ustajala. Jedva se dovukao do prozora da pogleda napolje. Plašio se onoga što će videti. Očekivao je pustoš.

Ali kad je pogledao ka dvorištu, srce mu je preskočilo. Vrata od koše (ambara) su bila odškrinuta. Kroz letve se žutelo. Stojan je protrljao oči. Mislio je da halucinira od lekova. Uzeo je štake i polako, bolno, korak po korak, izašao na trem.

Stojan se vukao preko dvorišta, blato mu je lepilo opanke, ali nije osećao ništa osim čuđenja. Kad je prišao košani, imao je šta i da vidi. Košana je bila puna do vrha! Klipovi kukuruza, očišćeni od komušine, žuteli su se kao dukati. Složeni uredno, kao pod konac. Ni zrno nije falilo. Neko je ne samo obrao dva hektara, nego je i dovukao sve to, očistio i složio. Posao za deset ljudi.

Stojan je stajao, oslonjen na štaku, i gledao u to bogatstvo. “Ko? Kako?” pitao se naglas. Okrenuo se ka njivi iza kuće. I tamo novo čudo. Njiva je bila poorana. Pšenica je bila posejana i već je nikla, zeleneći se kao tepih. Sve je bilo sređeno, spremno za zimu. Neko mu je spasio godinu. Neko mu je spasio život.

Počeo je da obilazi oko koše, tražeći neki znak. Možda su deca ipak platila nekog? Ali oni bi mu rekli. Možda seljani? Ali to je veliki posao, tražili bi pare. A onda je video nešto na stubu ograde, tamo gde se košana naslanjala na komšijsku među. Na ekseru je visila stara, izbledela kapa. “Titovka”, ona siva, radnička.

Stojan je uzeo kapu drhtavom rukom. Prepoznao ju je odmah. Bila je to Živkova kapa. Ona kapa koju Živko nije skidao s glave ni leti ni zimi. Ona kapa koju je Stojan hiljadu puta video dok su se svađali, i hiljadu puta pre toga dok su se družili. Mirisala je na jeftin duvan i mašinsko ulje. Mirisala je na Živka.

Stojan je stisnuo kapu u šaci. Sve mu je bilo jasno. Dok je on ležao u bolnici, Živko, taj isti “tvrdoglavi mazgov” s kojim ne govori 15 godina, ustajao je pre zore. Brao je njegov kukuruz, teglio džakove na svojim leđima, orao njegovu zemlju svojim traktorom. Radio je za dvojicu. I sve to ćuteći. Da niko ne zna. Da ga ne ponizi.

Tog popodneva, Stojan je uzeo flašu svoje najbolje rakije, one koju je čuvao za posebne prilike. Obukao je čist prsluk. Izašao je na kapiju i krenuo ka onoj tarabi koju je godinama mrzeo. Živko je bio u svom dvorištu, cepao je drva. Kad je video Stojana na štakama kako prilazi ogradi, zastao je sa sekirom u vazduhu.

Stojan je došao do ograde. Nije mogao da govori od knedle u grlu. Samo je pružio ruku preko tarabe, držeći onu kapu. Živko je spustio sekiru, obrisao znoj sa čela i prišao. Uzeo je svoju kapu i stavio je na glavu.

“Hvala ti, komšija,” rekao je Stojan, a glas mu je pukao. “Hvala ti k’o bratu. Spasio si me.”

Živko je ćutao trenutak, gledajući u svoje opanke. Onda je podigao glavu, a u očima mu se video onaj stari sjaj. “Ma pusti to, Stojane. Kukuruz ne zna za svađu. A i glupo je da propadne onakva letina. Nego… jesi l’ doneo tu rakiju da probamo ili ćeš je samo šetati?”

Stojan se nasmejao kroz suze. “Doneo, brate, doneo. I da znaš, one tvoje kokoške… neka ih. Nek jedu šta hoće. Ionako imam previše kukuruza sad.”

Seli su na klupu ispod one iste šljive koja ih je razdvajala. Otvorili su flašu. Posle 15 godina tišine, dvorištem se ponovo čuo smeh dvojice staraca. Selo je odahnulo. Tog dana, Lipovica je postala malo toplije mesto, jer su shvatili da tarabe mogu da razdvoje imanja, ali ne mogu da razdvoje ljude, kad muka natera.